Naučena bespomoćnost: zašto žrtva ne odlazi (definicija)

Definicija: naučena bespomoćnost je stanje u kojem biće — nakon što primijeti da njegove akcije ništa ne mijenjaju — prestaje djelovati, čak i kada djelovanje ponovo postane moguće. Psiholog Martin Seligman je to eksperimentalno demonstrirao 1960-ih: životinje podvrgnute neizbježnim šokovima onda prestaju bježati, čak i kada su izlazna vrata otvorena. Naučili su da ništa ne pomaže.

Od iskustva do porodične dnevne sobe

Prenesena na uticaj, naučena bespomoćnost objašnjava misteriju koju oni oko njih ne razumeju: „zašto ona ne ode?“. Zato što je naučila – a ne razmišljala, naučila , sa svojim nervnim sistemom – da protestovanje ne vodi ničemu, da te bježanje vraća na početnu tačku, da traženje zgušnjava maglu. Nakon godina mikrotraume i dvostrukih ograničenja, jednostavna ideja napuštanja izaziva istu iscrpljenost kao i prethodni pokušaji. Vrata mogu biti širom otvorena: učenje je unutrašnje.

Tri znaka naučene bespomoćnosti

• Passivity u suočavanju s problemima, čak i manjim i rješivim.
• Tuga i povlačenje: manje projekata, manje izraženih želja.
• Usporavanje učenja: „Ionako to neću moći“ čak i prethodi testu.

Dobra vijest: ono što se nauči ne nauči se

Seligman i njegove kolege otkrili su tačan pandan: iskustvo majstorstva. Ponekad je dovoljno da se une doživi prva pobeda – ograničenje je održano, termin ispoštovan sam, kutija pomerena – da mozak ponovo registruje da je akcija korisna. Otuda logika malih lančanih pobeda:

• Odaberite bitke koje se mogu dobiti i pobijediti ih – a ne veliki konačni obračun.
• Zabilježite svaku pobjedu u pisanom obliku: učenje treba ponavljati dokaze.
• Dozvolite sebi podršku: terapeut, grupni ili specijalizirani coaching, kako biste ubrzali ponovno prisvajanje moći djelovanja.

Upravo je to arhitektura plana u 6 koraka da se ostavi PN: svaki korak je pobjeda majstorstva koja priprema sljedeći. healing, takođe, je izgrađen malim, ponovljenim dokazima.

Definicija iz Rečnik narcisoidnog perverznjaka.